plava ptičica

Ti si moj super par.
Bez tebe me i strah,
a nekada je kul.
Dok s tobom me je strah,
a nekada kul.

Why do I see her, the never ending nights?
Why do I see her, wearing nothing but the dark?

Have you come here to warn me
Of what I cannot see
You want to tell me something
But you do not have the words

I know where you live
I can see through your darkness
And when you sleep
I hear the heart that beats you

Have you come here to warn me
Of what I cannot see?
You want to tell me something
But you do not have the words

Eyes far into the distance
A life that does not connect
Time played well its parts
On the strings that blind us

Encounters in silence
Words elude the freeing night
Wish I could fathom
What is too hard to tell

Her head hangs low
In the silence of her room
Her head hangs low
She takes a bite out of her heart

Have you come here to warn me
Of what I cannot see
You want to tell me something
But you do not have the words


- Dark Tranquillity -

Forrest Gump: Hello. My name's Forrest, Forrest Gump. You want a chocolate?

Jenny Curran: Run, Forrest! Run!

Forrest Gump: Stupid is as stupid does.

Mrs. Gump: What's normal anyways?

Mrs. Gump: Life's a box of chocolates, Forrest. You never know what you're gonna get.

Forrest Gump: What's my destiny, Mama?
Mrs. Gump: You're gonna have to figure that out for yourself.

Jenny Curran: Do you ever dream, Forrest, about who you're gonna be?
Forrest Gump: Who I'm gonna be?
Jenny Curran: Yeah.
Forrest Gump: Aren't-aren't I going to be me?

Jenny Curran: Can I have a ride?
Pickup-Truck Driver: Where are you going?
Jenny Curran: I don't care.

Forrest Gump: Sometimes, I guess there just aren't enough rocks.

Lieutenant Daniel Taylor: Have you found Jesus yet, Gump?
Forrest Gump: I didn't know I was supposed to be looking for him, sir.

Recruit Officer: Have you given any thought to your future, son?
Forrest Gump: "Thought"?

Forrest Gump: You could come home with me, to my house in Greenbow, Jenny. You and little Forrest. I'll take care of you if you're sick.
Jenny Curran: Will you marry me, Forrest?
Forrest Gump: [long pause] Okay.

Jenny Curran: Were you scared in Vietnam?
Forrest Gump: Yes. Well, I-I don't know. Sometimes it would stop raining long enough for the stars to come out... and then it was nice. It was like just before the sun goes to bed down on the bayou. There was always a million sparkles on the water... like that mountain lake. It was so clear, Jenny, it looked like there were two skies one on top of the other. And then in the desert, when the sun comes up, I couldn't tell where heaven stopped and the earth began. It's so beautiful.
Jenny Curran: I wish I could've been there with you.
Forrest Gump: You were.

Forrest: I don't know if we each have a destiny, or if we're all just floating around accidental-like on a breeze, but I, I think maybe it's both. Maybe both is happening at the same time.

Forrest Gump: That's all I have to say about that.

Na poslijetku, svatko od nas ima svoj život i nalazi se upravo tu gdje je. Može mjenjati stvari oko sebe, ali njegove mogućnosti su uvijek ograničene. Čovjek, dakle, ako svoj život smatra hrpicom otpada, ima dva izbora, biti pasivan i žaliti ili u njemu, kakav god da je, biti kreativan i voljan. Ovim prvim odabirom, ništa neće promjeniti, drugim odabirom možda isto neće ništa promjeniti (zbog svoje ograničenosti i nemoći pred vanjskim djelovanjem), ali će moći biti sretan, što je, nakraju i najviši cilj čovjekova postojanja.

„A tolika je ljepota pravednosti , tolika radost vječne svjetlosti, to jest nepromjenjive istine i mudrosti, da čak kad nebi bilo dopušteno ostati u njoj dulje nego u razmaku od jednog dana, samo zbog toga s punim pravom bi se prezirale bezbrojne godine ovog života ispunjene užicima i prepune vremenitih dobara.“ (O slobodi volje)

Da li sam svuda gde su mi tragovi
Ko zna s cim sam se spajao
a nisam ga ni takao
mozda sam boravio i u svom zivotu
mozda postoje izvesni znaci
ili kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se moze,
mada je neobicno.
Sa mnom je opasno ici,
ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini covjek
koji sumnja u sebe
sve cesce mi se cini
da nisam nikakav oblik
vec da slobodno jedrim
kroz sopstveno pijanstvo
- prepusten suncevom vetru
odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se moze,
mada je neobicno,
sa mnom je opasno hteti,
ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom,
poseban slucaj samoce.
Ponekad izmislim sadasnjost,
da imam gde da prenocim.
I suvise sam video,
da bih smeo da tvrdim,
mnogo toga sam saznao,
da bih imao ijedan dokaz
ali ipak uz mene se moze,
mada je neobicno.
Sa mnom je opasno voleti,
ja nikad ne zaboravljam.
Pokusavam da shvatim ucenja
koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera
spremna da u mene veruje.
Tesko je biti okovan
u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom,
ne mogu da umirim mir.
Al ipak uz mene se moze,
mada je neobicno,
sa mnom je cudno cak i umreti...
jer ja se ne zavrsavam.

Miroslav Antić

http://miroslavantic.blogspot.com/2008/08/da-li-sam-svuda-gde-su-mi-tragovi.html

Dolazak na Ugljan

Ljeto 2010.
Neznam kako mi prije nije palo napamet zabilježiti nešto od ovog putovanja koji je donio velike promjene u moj život. Pojačao mi hrabrost i samopouzdanje... No eto, mislim da ću uspjeti sjetiti se sada tih dana jer mnogo toga je ostalo u meni i nije ispario osjećaj iako je mnogo prošlo. Prijavila sam se prošlo ljeto na jedan kamp na otoku Ugljanu. Nitko od mojih bližih nije išao sa mnom, a neznam ni sama zašto nikog nisam niti zvala. Bila sam pozvana, pritstala sam, otišla. Bio je to kršćanski kamp, no to je za ovu priču, koju ću ispričati, sasvim sporedno. Ne sjećam se točno zašto sam htjela ići. Volim more, imala sam vremena i jednostavno otišla. Od ljudi koji su išli sa mnom, nisam nikoga poznavala na taj način da znam da ćemo zasigurno zajedno provoditi vrijeme, da mogu računati na nekoga i sl. Ali znala sam par dragih ljudi iz Zagreba.

Prvi dan tamo je izgledao tako da se većina ljudi znala, poznavala taj kamp od prijašnjih godina, svi su se smjestili, snašli i druzili. Ja nisam takva da ću se nekom nametati, a tako sam se osjećala, kao da moram birati: nametati se već sretnoj povezanoj grupici ili biti sama, stoga, rađe ću biti sama. Uostalom, imala sam osjećaj kao da sam samo ja nova i jedina nepoznata. Užasan je bio taj dan, plakala sam negdje gdje me nitko ne vidi i planirala put natrag. Zvala svoje u Zagreb nadajući se nekoj pomoći preko telefona. Dobila sam lijepu utjehu i odlučila ostati i ne praviti drame. Štoviše, odlučila sam da mi bude jako lijepo!

Mnogo toga se dogodilo na tom otoku, tih tjedan dana zauzima barem petinu mene kao osobe i dan danas, ako se tako mogu izraziti. Mogla bih napisati scenarij za film ili kakvu knjigu, ali bit će previše i izgubit će na vrijednosti. A tako mi je važno svako pojedino sjećanje na taj odmor, na tu pustolovinu na kojoj sam se osjećala hrabro i istovremeno uplašeno. Gdje sam našla utočište u samoj sebi. Stoga ću odabrati dvije stvari koje su bile neprocijenjivo lijepe za mene. Svoj provod sama sa sobom i provod sa novom prijateljicom.

Djelić moga samovanja u prirodi

Da se vratim na prvi dan. Pošto sam odlučila ostati, najviše zbog toga jer sam pretpostavila da bi moj odlazak naveo sve te drage ljude da me tješe i nagovaraju da ostanem, a to nikako nevolim, ostavila sam stvari u bungalov, pronašla divno more i utonula u tu divotu. Budila bih se ujutro, prije svih, odšetala stjenovitom obalom do nekog udobnog mjesta i promatrala oko sebe, svaki dan više od sat vremena sve dok me buka ljudi nije podsjetila da je vrijeme za doručak. Na tom otoku nema ničega osim gole prirode što se meni jako svidjelo jer kad god sam negdje na putovanju imam osjećaj kao da ću promašiti ono najljepše što to mjesto nudi i kao da neću imati vremena za sve što bih htjela tamo vidjeti i napraviti. Na Ugljanu nije bilo takvih problema, bez auta, bez novaca, moji izleti su trajali samo onoliko dokle sam mogla pješke ići kroz šumu il putem stjenovite obale. Jedno sam jutro tako planinarila po stijenama dok nisam prema simpatiji odabrala mjesto gdje ću se sjesti. Malo sam promatrala kamenčiće, iz dosade ih provlačila kroz prste i počela tražiti dva ista kamena, to me je lijepo zaokupilo, da nemoram misliti na to kako sam tužna bila sama. Nisam našla dva ista kamena, i kada sam uvidjela da stvarno ne postoje dva ista, bila sam presretna zbog spoznaje da mogu beskonačno promatrati prirodu i uvijek se diviti nečem novom i originalnom. Neznam, jako me to razveselilo i jedan kamenčić sam si stavila u đep od hlačica nek mi bude prijatelj, nisam se skidala iz tih hlačica gotovo cijelo vrijeme na kampu kad mi je bilo svejedno šta imam obučeno, pedesetak istih lica svaki dan, svi veseli i dragi i rijetko kom je stalo kako izgleda u toj zatvorenoj zajednici gdje smo više od pola dana bili u badićima i ko za po doma:) Kamenčić je danas u mom stanu u kutiji za nakit. Slatki je, kad god sam bila loše na tom otoku, stavila bih ruku u džep i čvrto ga stisnula da nemoram biti namrgođena zastvarno. Neki drugi dan sam opet tako sjela uz obalu i legnula se na stijenu. Stijena je bila šupljikava i tako sam uhom prislonjena na ne tako udobnu površinu mogla čuti melodiju pljuskanja mora kroz te rupe ispod mene. Uspjela sam tada samo slušati i ne misliti na ništa drugo jer sam ionako mislila na sve i svašta po cijele dane koje sam većinu provodila sama, tako da sam istrošila misli jednostavno i imala sam puno vremena za još misliti jer dani su sporo prolazili. Osjećaj slušanja tog mora i samo mora jer se nije čuo nikakav glas ljudi, ne daj bože vozila i ičega, je nešto što pamtim kao osjećaj a ne sliku. Samo ja i spretni ritmični zapljusci mora. I tako iz dana u dan, čitanje poslovica indijske filozofije, simpatičnih romana, pjesama, šetanje po šumi i promatranje prirode...

Mjesec

Jednom je jedan dečko predložio svima da idemo na noćno kupanje, bio je to zadnji dan, svi su kao htjeli i nitko nije, dosadni ljudi. Da je većina išla, išli bi svi, ili da je netko tko je kul išao, išli bi za njim. Kako god, samo sam ja pristala. I bilo je najljepše ikad jer mjesec je bio ogroman, a dečko koji je bio samnom je primjetio kako je lijep ako ga gledaš iz mora. Tako sam tisuću puta zaronila otvorenih očiju i gledala u nebo. Mjesec je bio kaotični krug koji je titrao i bio je ogroman i svjetao. Lijepo je to bilo, opet sam bila veselija sa samom sobom i mjesecom, nego s društvom, ali bilo mi je jako drago što je primjetio tako nešto i podjelio samnom. Bilo je i više trenutaka pristupanja drugim ljudima. Veseli su jako bili ljudi i dobroćudni, bez ikakvog straha i neugodnosti sam mogla prići gotovo svakomu. Plesali smo, igrali igre, slušali predavanja što psihološka, religijska, socijološka... I hvala im na tome. I zanimljive razgovore sam vodila sa nekima. Neki su bili jako lijepi i sjećam ih se dobro. No, nisam s time bila baš najsretnija samo zato jer je falila ta neka nijansa povezanosti. To se događa jednostavno, ne sklapaju se prijateljstva po interesima i neznam čemu, jednostavno čovjek osjeti koga smije zagrliti.


Prijateljica

I tako, iako su tamo bili ljudi koje sam znala iz Zagreba i s kojima se družim dan danas, sprijateljila sam se sa jednom Slovenkom koju sam upoznala tamo na kampu. I nemogu ju ne spomenuti u svojoj priči o tom cijelom događaju na otoku jer je predivna i još uvijek neznam zbog čega mi je predivna. Nismo se upoznale na klasični način, tko smo, što smo, odakle smo, kakvo je vrijeme i gluposti te dosadne. Jednostavno smo svaki dan pričale i dok smo jele i plivale. I ti razgovori su bili baš kao da pričam sama sa sobom. Sebe mogu pitati bilo šta, bez da strepim kako ću reagirati na to. Bilo to neka random zanimacija oko kamenčića o kojim sam pisala gore ili religijama ili o biločemu što je doletilo u naše misli. Dakle, jednostavno smo fluidno pričale i družile se, bez planova bez neugodnosti. Od prvog trenutka od kad smo se vidjele. Srele bi se u sred dana, pogledale, pozdravile i nastavile sljedeći dio dana zajedno. Neznam zaista puno o njoj, njenoj osobnosti, željama, bolima, sreći. Gotovo ništa. Bile smo ko dvije djevojčice koje se žele zajedno igrati. I želim joj zahvaliti ovim putem jer je bilo predivno s njom, jer baš kao što sam uživala sama sa sobom, s jednakim tim osjećajem sam mogla biti i s njom bez da stavim plašt oko sebe s kojim izlazim među ljude u civilizaciju. Tek kada je kamp završio sam primjetila da mora otići. Do tad sam bila bezbrižna, a onda me preplavila vrućina i sjetila sam se da joj nisam rekla koliko mi ta mala avantura znači, samo smo se družile. Mislim ipak da je to bilo dovoljno. Zove se Blažka. Danas se više baš i ne družimo. Daleko smo i eto, čudno je. No dobro je jer neke su stvari slučajni trenutci koje ne treba pokvariti silom da opet bude tako, jer nije i nema veze.

Sa dvadesetak i par godina mladi se očajnik počinje pitati koja je njegova uloga u svijetu i na koji kamen treba sjesti da bude sretan. Postaje svjestan da je sve više toga prepušteno njemu samome, da je sve manje utjehe u drugima, što materijalne što psihijatrijske, duhovne...

Da grubo prijeđem na ono što me trenutno ljuti, a možda već sutra neće... Dakle, takav čovjek vrlo često traži nešto za što će se zakačiti kako ne bi morao potpuno sam ploviti surovim životom. On traži neki sustav koji će mu dati nacrt po kojemu treba živjeti. I kada ga nađe je prilično sretan. Rješio se ogromnog tereta koji grebe po plućima i govori mu da ne pripada ničemu, da je sam usred šume i još uvijek nije krenuo tražiti izlaz. Masa osjeća veliku sigurnost u takvim sustavima, ideologijama, religijama... Prepustila je svoje velike dileme nekom već gotovom rješenju i nemora više razmišljati o toj bolnoj temi, o sebi! Ta riješenja koja nude sustavi imaju takvu građu koja je što više bezlična i sa što manje detalja tako da odgovara svima.

Čovjek se boji biti sam sa sobom. Boji se biti u šumi i gledati list po list, zraku po zraku sunca, boji se ići polako i temeljito nebi li našao svoj put. Baš svoj put u čiju veličinu samo ti staneš i gdje savršeno pripadaš. Gotovo pa nema osjećaja sigurnosti na tom putu. No, to ne znači da taj put nije siguran, već samo da tim istim putem ne prolazi nitko drugi te, stoga, nema potvrde od drugih ljudi. Nitko ti ne garantira da nećeš "pasti" jer su mnogi (klonovi) tuda već prošli. Žalosno je što je ljudima lakše ubaciti svoju jedinstvenost u neku formu koja doduše nudi neku lažnu sigurnost koja ne daje ništa doli osnovnih egzistencijalnih uvijeta za život. Dok na svome putu možeš upozati svoju istinsku ulogu i naći baš onaj kamen na kojem sjediš sretan.

Dakle, biti sretan (u punom smislu) ili biti siguran?

Nadopuna:

Daleko od toga da treba sve zanemariti i biti sam nigdje. Vrlo lijepo je i korisno upoznati što više od ovoga svijeta. Mnogi ideološki sustavi i religije mirišu na ljubav, mudrost i pravednost. Ukratko, mislim da treba dopustiti da misao svijeta budi u tebi tvoje odgovore na tu istu misao i na taj način stvara vrijednosti u tebi. Što je različito od samog upijanja ideja, učenja na pamet i pretvaranja u rutinu. Također nevjerujem da je to lako uspjeti. Svakoga uhvati pod svoje neka kombinacija sustava našega doba.

Monika

Čudno je znati zašto i kako te netko voli... Da li voli samo tvoje akcije i stavove ili baš tebe bez toga. Teško je to odvojiti posve. No zanimljivo je što je teško reći nešto bitno o sebi ili nešto jedno o sebi ili bilošta na kraju krajeva, a tek kad netko drugi to lakše vidi od tebe samoga. Dosadno mi je malo pričati o nekoj pravoj ljubavi, ali pomalo nedovršeno želim reći da mislim kako onaj tko te stvarno voli osjeti nešto u pozadini tih pukih akcija


p.s. Napisano je ovo prije godinu dana, nije dovršeno, al sada mi se čini kao da je baš ovako nedovršeno sasvim dobro!

Jako je lijepa mudrost u pjesmama. Onim pjesmama koje takvim redom spominju nama poznate imenice, pridjeve i glagole da dok ih čitamo odnekud izviru takva transcedentalna iskustva koja sama nemožeš ponovno staviti na papir drugim svojim riječima nego što su zapisana u toj pjesmi. Vrlo jednostavno na prvi pogled, istovremeno vrlo mudro i mistično. Nisu to ona transcedentalna iskustva koja pokušavaju opisati skolastici logikom, koja su ograničena u točnoj riječi i zarobljena u konkretnosti. Takvi točno definirani transcedentalni pojmovi tjeraju svakog čitatelja da misli isto, odnosno da misli točno to što je zapisano. Dok su ove pjesme o kojima govorim nešto što kod svakog čovjeka otkriva drugačiji originalni svijet koji na poslijetku, vjerujem, vodi k istome duhovnom izvoru svega.
Spomenula bih ovdje Nietzschea koji je, kako sam ja to doživjela, uspio pročitati ovakvu pjesmu o kojoj govorim, punu lijepih jednostavnih riječi raspoređenih na neki sveti način, te je on jedan od onih koji je uspio to ponovno zapisati u dugačkoj prozi svojih mišljenja. Njegove knjige su mistična mudrost pjesama poredana nekom logikom, bujna i jasna. Sviđa mi se Nietzsche zbog nečeg čemu se najviše divim životu. On piše jednako strastveno o ljepoti koliko strastveno piše gadarije. Koliko je kreativno opisana najljepša umjetnost, toliko je kreativno popljuvana ljudska neoriginalnost.

Mislim da je veliki uspjeh i oslobođenje uspjeti osloboditi iz sebe svu domišljatost, kreativnost i duhovitost i to ne ukalupiti u neki pristojni akt koji je željen od drugih ljudi. Nego uspjeti prožeti tu kreativnost kroz svaki svoj korak i osjećaj. Najmanje je bitno što drugi želi čuti od tebe jer to mi neznamo što oni žele.
Kroz svaki svoj korak i osjećaj...

p.s. Pjesnici koji su me nadahnuli: Khalil Gibran, Tagore, neke pjesme i priče iz doba grčke mitologije(o božici Eris)

Draža mi je stvarnost od pretvaranja. Hoću reći kako je recimo jedan čovjek dok je u nekom svom prirodnom stanju mali razmaženi mutavac daleko od modernog svijeta, pomalo primitivan, ali i simpatičan... Kako ga je možda teško ali lijepo uspjeti zavoljeti baš u toj njegovoj mutavosti i neprivlačnosti. Pogotovo, a i samo ako je u tome svome prikazivanju iskren i drag, ili iskren i živčan. Neznam, lijepa mi je i ona trula stvarnost, ono ležanje u fotelji i jedenje šljiva, lijepo mi je i ono najpasivnije ako se osjeća da je prisutno i da je osoba uživljena, živa i zamišljenja. Ljepše je to i od onog najkul trenutka koji nastaje iz prenemaganja. Takav trenutak je kratkotrajan i zaboravan. A ova stvarnost koja i nemora biti neki drama-američki-film-događaj, tako ostane zaljepljena negdje bilogdje u materijalnom ili nematerijalnom meni.

Istovremeno, svo odvijanje života se gotovo potpuno vrti u odnosu na druge. Najjednostavniji primjer je da, dok smo sami doma, nije nam bitan naš prikaz, od izgleda, preko ponašanja, do kretnji. A po izlasku iz kuće smo netko drugi. No tu razliku je teško prepoznati jer je to postala rutina, svakodnevnica. Drugi nas koče u razvoju, neki od njih potiču. Neki za čija mišljenja držimo da su velika i mudra nas uspiju odvratiti od naših želja. Bezveze, tko je mudriji od koga, svatko najbolje poznaje sam sebe i treba si dopustiti da u svojoj mašti i svome umu i tijelu prepozna svoje mjesto za uživanje. Ono mjesto gdje mu je ugodno biti slobodan i gdje nikome to neće ići na živce. Bojim se da sve manje poznajemo sebe i prepoznajemo svoje želje. I ako imamo takvu želju, često je nekako umetnemo u postojeći vanjski sustav i profiltriramo i prilagodimo prema mišljenjima ljudi koji su nam poput vodiča. Vodići bi bili oni čija nam se mišljenja čine mudrima i čije komentare slušamo i očekujemo otvoreno i pomalo sa strepnjom. A smiješno da se baš najviše zamaramo oko onih ljudi koji nam nisu još uvijek skroz bliski nego su negdje u blizini, pomalo nebitni ali mudri. Nemožemo do njih samo tako, zbog raznoraznih okolnosti. Ipak, ne može ti svatko, za koga poželiš, biti dragi prijatelj. Takvi nas muče. Bezveze, onaj tvoj dragi drug, pred njim se čak netrebaš niti opravdavati, poznaje te, vjeruje ti, čak i onda kada si slab i glup, jer je upoznao tvoje jedenje šljiva, a ne samo prenemaganje za ostaviti dobar dojam. Na kraju se uvijek želimo opravdavati pred tim ljudima koji su uvijek tu negdje u našem životu, a još uvijek nisu dovoljno blizu. Koji te gledaju i promatraju i ocjenjuju. Oni koji su na neki način slični tebi ili nekako na tvojoj razini i osjeća se natjecanje u zraku...

Teško je biti iskren jer se svako više ili manje boji kritika. Ali tek onda kad odustaneš i više ti se neda i odlučiš sjesti u kut, biti sam i slušati ptice kroz prozor. Tada mi je sama prišla prva nova zanimljiva djevojka, moja nova prijateljica s kojom se dan danas rijetko vidim, ali ta viđanja su slatka, nespretna i iskrena i bez prenemaganja i nekad glupa. No nema veze. Kada ti tada osoba priđe, iznenadiš se i više počneš vjerovati sebi. Postane lakše jer se nemoraš više toliko truditi. Isplati se biti sam svoj u nekom istraživanju, zaokupljenim onime što rijetko koga zanima. Jer kada ti u tom trenutku netko uputi pohvalu, puno više znači jer osjetiš da je upućena baš tebi. Još jedan neobičan trenutak je bio kada sam pred nekolicinom ne tako bliskih ali dragih prijatelja rekla neku fakat glupu šalu. Zapravo često u glavi imam cijelu kul priču i od toga na glas kažem pola, i nitko ne skuži. Al dobro, naviknula sam se. E tada u tom nebitnom trenutku, mi je dragi čovjek iz te grupice rekao kako sam ja slatka s takvim izjavama. Bilo mi je drago čak i zbog toga što je ta osoba zadnja od koje bih to očekivala i nadala se. Dosadne su mi zapravo te osobne priče. Ne uvijek...

Lijepo je, makar je surovo i trulo i ponekad bolno. Jer baš iz toga dolazi ono kul, ali originalno kul, ne ono preseratorsko željno pažnje.

Mislim da mnogi nikada to ne uspiju, i nemisle da trebaju, naviknuli su na pretvaranje i dobro im je. Naravno da može biti dobro, boje se promjena više nego ičega. Rizik je prevelik. Ali neznaju da je oslobađajuće daleko ispunjenije nego to njihovo "dobro je, ništa mi ne fali".